egzibicionizam

opijanje lošim viskijem u kombinaciji sa stotinjak ljudi koje nikada prije nisam vidjele, u gradu u kojem sam prvi, i vjerojatno zadnji puta bila, deseci i deseci popušenih cigareta, neudobne čizme, nepostojeći taksi, ujutro hodanje satima, vjetar koji puše direktno sa sjevernoga pola, dva stranca koja su tih noći, nekom perverznom igrom slučajnosti bila osuđena jedno na drugo, neuspjeli pokušaj seksa, mamurluk, glavobolja, zavaravanje da je to ostvarenje sna, premalo iskrenosti i mnogo prešućivanja, crveno rublje za sreću u 2009.

Moj egoizam ne pokazuje samo moje ponašanje već i moj karakter. To znači da sve što želim - želim samo za sebe; da mi zadovoljstvo pruža posjedovanje, a ne dijeljenje; da moram postati pohlepan jer ukoliko je moj cilj imati - onoliko više jesam koliko više imam; da moram osjećati anatagonizam prema drugom: prema mojim klijentima koje želim zavesti, prema mojim suparnicima koje želim uništiti, prema mojim radnicima koje želim izrabiti. Nikada neću moći postati zadovoljan jer mojim željama nema kraja; moram biti zavidan onima koji imaju više i plašiti se onih koji imaju manje. No sve te osjećaje moram potiskivati kako bih se predstavio (drugima koliko i sebi) kao nasmijano, racionalno, iskreno, drago ljudsko biće, kakav bi svatko želio biti.

Erich Fromm, Imati ili biti?

(i onda Fromm u drugom poglavlju mnogo piše o ljudima koji zapisuju pročitano umjesto da samo jednostavno memoriraju i stavlja ih u modus imanja)

neki dan u šoping centru, dok kupujem kisele krastavce i sok od ananasa glupi šlager "zima će biti duga i hladna, ja nikada više ljubavi gladna" me takvu, predmenstrualnu momentalno zakucava u dublju depresiju.

fuck love.